14 travnja 2010

Odlazak...


Znadeš li da si se trebao zvati Bubi?...
Ipak si postao Nero...
Prvi si dan bio uplašen i samo si se skrivao...



Prvo smo bili samo ti i ja...


Pa je stigao i gazda...


Tu je bio i Nino koji te je obožavao...


Ubrzo je došla i Doda,naša se mala obitelj širila...




Šta je sve ona radila od tebe...tako si strpljivo podnosio čupanje,čak i ugrize njena dva zubića,držanje za uho dok je kraj tebe radila prve korake...

Ljeto i more su nam bili naj draži...



No i zime smo voljeli,vuči sanjke po snijegu na Srednjoškolskom igralištu...



Obožavao si spavati u ludim pozama i na čudnim mjestima...





Nino je odraso,Doda je narasla...a ti si ostario...
Nisam željela vjerovati u to da imaš 16 godina...

Da sve više spavaš...i da nam je svaki dan zajedno poklonjen...



I naša zadnja slika...



Koliko si nam samo veselja i ljubavi pružio...

i otišao...

Vjerujem da sad trčiš "gore" nekom zelenom livadom...

i vjerujem da ću te tamo jednog dana naći...

Zbogom draga moja capice...

Posted by DEA at 16:17

Broj komentara: 15:

  1. heklica14. travnja 2010. u 16:55

    Iskreno mi je žao, DEA.

    OdgovoriIzbriši
  2. levant14. travnja 2010. u 17:07

    :(

    OdgovoriIzbriši
  3. huana14. travnja 2010. u 17:09

    Danas sam već bila na jednom sprovodu...Sačuvaj u sjećanju lijepe trenutke...

    OdgovoriIzbriši
  4. Unknown15. travnja 2010. u 23:11

    Žao mi je draga. Imam i ja jednog velikog čupavca koji mi je duboko pod kožom. Nisam mogla nikad ni pomislita da ću ga toliko zavoliti.

    OdgovoriIzbriši
  5. Vera15. travnja 2010. u 23:18

    :( Zao mi je :(
    Imas predivne slike od njega i Dodu!

    OdgovoriIzbriši
  6. fulvus16. travnja 2010. u 11:35

    kako je to tužno i bolno kad nas ostave, ta divna draga bića:(((
    ja i nakon 47 dana od gubitka svakodnevno plačem

    OdgovoriIzbriši
  7. Anonimno16. travnja 2010. u 12:51

    To je tako tužno, zavolimo ih više nego smo i pomišljali da je moguće, a onda odu. Ali kasnije kad prođe prva tuga, kad se osvrnemo unatrag vidimo koliko je veselja i radosti, odanosti i ljubavi bilo u našim životima zahvaljujući tim malim bićima.

    OdgovoriIzbriši
  8. Zana18. travnja 2010. u 10:29

    Žao mi je, to je jako tužno. Svrati kod mene, nadam se da ćete nagrada malo oraspoložiti.

    OdgovoriIzbriši
  9. Nena311018. travnja 2010. u 23:24

    Jako mi je zao, Dea!
    To je nesto sto je neizbezno, a nikada se ne mozemo pomiriti i prihvatiti gubitak nekog dragog voljenog bica.

    OdgovoriIzbriši
  10. Sandra19. travnja 2010. u 19:56

    Nero je doista bio dio obitelji!
    Volim pse i zato mi je doista žao zbog gubitka!

    OdgovoriIzbriši
  11. Villa-loredana21. travnja 2010. u 18:41

    Baš mi je žao, slično nam je bilo s našim Vučkom (maskota OI Sarajevo,), kad je otišao zbog bolesti, dugo nismo nikoga htjeli, a sad smo ludi za Leom, i stoga te razumijem, iskreno mi je žao. Loredana

    OdgovoriIzbriši
  12. LadyA22. travnja 2010. u 17:36

    Ovo si tako lijepo napisala. Prelijep, a u isto vrijeme tako tužan post. Jako se vežemo uz naše male prijatelje, ali oni nam ostave jedan poseban trag u srcu. Pozdrav!

    OdgovoriIzbriši
  13. Zorica-Filzlaus25. travnja 2010. u 19:27

    Vidim da je kuca imala srecan zivot pum ljubavi.
    Jako mi je zao zbog gubitka!

    OdgovoriIzbriši
  14. Kadinela30. travnja 2010. u 09:18

    iako sa zakasnjenjem, mnogo mi je zao:( Ko nema kucnog ljubimca ne moze bas da razumije koliko se covjek veze i koliko je ljubimac u stvari clan porodice.Neka te tjesi pomisao da je proveo zivot mazen, pazen i voljen

    OdgovoriIzbriši
  15. Anonimno22. svibnja 2010. u 23:28

    :-( bas mi je zao ...

    OdgovoriIzbriši

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)