DEA

Kroz vrijeme...

Blogovi su zamrli...neki su potpuno nestali,a neki su se zamrzli u vremenu kao i ovaj moj.Sumnjam da će ovdje netko zaviriti,ali eto,ja sam nekako sentimentalno vezana za ovo mjesto...pisat ću ako ništa za svoju dušu.

U ovih 12 godina dogodilo se puno...

Oni koji su posječivali ovo mjesto znat će o čemu pričam....

Dakle...prvo su negdje na bolje mjesto otputovali moji baka i deda...Prošlo je tome 11 godina al tuga je tu...kao i zahvala svemiru ili onom gore kaj mi je ipak dozvolio da baku i dedu imam punih 45 godina.Otišli su u dva mjeseca,prvo deda i za njim baka od tuge...

Sječate se onih mojih vjetrenjača i silne borbe sa njima?!

Borba se nastavljala,Najdraži se borio i mi svi sa njime...prognoze su bile loše i svaki dan je bio doslovno poklonjen...no on se držao i nitko nije po njegovom izgledu,ponašanju ili bilo čemu trečem vjerovao da takvo teško zlo nosi u sebi.Dapače,ja sam pored njega izgledala iscrpljeno i bolesno.Iako nismo očekivali ništa loše uvijek je bio onaj tračak straha u nama...i dogodilo se...ali ne Najdraži.Ni na rubu pameti mi nije bilo...no otišla je moja mama.Samo tako u 3 dana...Odvedena u bolnicu radi nekih bolova u leđima.Mislio bi čovjek,pa hajde neki išijas,nešto....Otkazala jetra.

Ne uspiješ to prihvatiti i shvatiti...10 mjeseci iza mame,otišao je i Najdraži...

Bez obzira kaj smo godinama strepili i ajmo reč očekivali da do toga može doći...bio je šok,ogroman šok i nevjerica.Ostale smo tako Doda i ja same sa Zmajem od Ilice (svekrva).

I sa njom je bila živa koma.Kretala se uz hodalicu,radila gluposti inatila se...i onda je i ona pala u krevet i ščepala ju je demencija.E to su bile borbe gore od svih predhodnih.Ubrzo nakon 92 rođendana ugasila se i ona...

U nekada punoj kući ostale smo nas dve...mama i kčer...

Da u sve to razdoblje uguram još i koronu i potrese.

I onda kreče...

Svih tih godina ja sam radila i jurila i trčala 24 sata dnevno.Spavala tu i tamo...jela ako sam se sjetila i ništa mi nije bilo.Sad kad je konačno bio mir,kad nije bilo straha ni brige ja sam pukla.Valjda prije nisam imala vremena razmišljati,nisam imala kad.E sad je moj mozak imao vremena stvarati svoje slike kojih ja nisam bila svjesna.Došlo je do toga da sam dobivala napade panike ako bi prešla prag balkonskih vrata i izašla na vlastitu terasu.Dučan i odlazak u njega je bio noćna mora.Mislila sam da ludim i da ću zaglavit na nekoj psihijatriji...Voziti auto je bio horor.Doktori...ehhh,oni te samo nafilaju tabletama od kojih si zombi koji ništa ne traži.Odustala sam od toga...borim se sama...nekad uspješno,nekad ne...ali kakva sam bila jedno vrijeme sada sam mila majka.

Pomalo sam počela ponovo sa ručnim radom...malo intenzivnije nakon kaj sam postala dupla teta,buraz je dobio blizanke,pa sam imala inspiraciju i za obleku i za razne igračke.I sad radim jer me to smiruje...

Bit će radova u nekom sljedećem postu...iskreno,moram se prisjetiti kako uopće ovdje slike postaviti.

Eh da...na neko bolje mjesto su otputovali i moji četveronošci...

Otišla je Luna sa punih 11 godina...i Mali pas sa skoro 19 godina ...

Inače Doda je završila fax...nitko nije vjerovao u to,ali inat u njoj je proradio i eto...ima dvije diplome :)

Udala se još nije i ne zna se kad će i hoće li...ali to je njen život i neka uživa u njemu.

Veliko dijete (sin od Najdražeg) je pretprošli Božić dobio curicu tako da sam ja postala Pola od Babe...tak ja velim...

Naravno,imamo i dalje punu kuću četveronožaca...belgijanku i dvije pekinezerice...i to je u kratko to.

Do nekog novog posta...